Nedavno su državne dječje jaslice u njemačkom gradu Frankfurtu bile zatvorene za roditelje jer je u goste dolazila vanjska predavačica održati stručno usavršavanje na temu „Dječja seksualnost“.
Odgojiteljica u jaslicama koje brinu o djeci od prve do treće godine starosti, posvjedočila je da se na prvi dojam predavačica činila kao vrlo simpatična žena, obiteljski orjentirana, koja je osoblju vrtića na početku predavanja prenijela vrlo dobra stručna znanja. No, kako je predavanje odmicalo, ona im je predstavila razliku između spola i roda. Kazavši da se osobno zalaže za to da djeca mogu sama odabrati svoj rod, djeci se, prema njezinu mišljenju, ne bi trebalo otkrivati njihov spol. Sve druge odgojiteljice kimale su potvrdno glavom te je krenuo žamor u kojemu su se jasno mogle razabrati rečenice poput: „Nikada ne proturječim djeci kada kažu da su suprotnoga spola“, „Dječaci u mojoj skupini ponekad se odijevaju u haljine te smiju u njima i ostati.“, „Ti stereotipi potpuna su glupost“.
Tijekom rasprave kao primjer je naveden slučaj jedne majke stranog podrijetla koja nije htjela dati odobrenje da se njezin sin u jaslicama odijeva u haljine. Potom je uslijedila i izjava da zanimanje dječaka za autiće i djevojčica za lutkice nije samo po sebi naravno, već je naučeno, što je, pak, iz osobnog iskustva ove odgojiteljice posve pogrješno. Naime, u njezinoj grupi već u dobi od jedne godine, djeca u svakome trenutku imaju mogućnost vlastitog izbora igračaka za igru te se ona bez ikakva utjecaja sa strane upravo ‘stereotipno’ opredjeljuju. Pri tome je jedna kolegica izrazila mišljenje da se takvu dječju sklonost lako može promijeniti i da se dječake može naučiti da se igraju lutkicama, a djevojčice autićima.
Potom je ravnateljica vrtića ispričala da poznaje drugu ravnateljicu koja trenutačno prati jednu svoju zaposlenicu na putu da postane muškarac.
Raspravljalo se i o istospolnim parovima i tzv. „duginim obiteljima“. Prema iskazu odgojiteljice, zavladalo je ‘idilično’ sveopće oduševljenje u prostoriji u kojoj su bile: „Ne smijemo odbiti istospolne parove koji svoju djecu žele upisati u naše jaslice, ta oni su kod nas itekako dobrodošli“, govorilo se.
Sljedeća tema bila su prava djece pri čemu se razgovaralo o tome kako promicati prava djece i njihovo sudjelovanje u svakodnevnom životu. Do nje je stigla ceduljica s naslovom: „Prava djece su i ljudska prava“, a prva rečenica glasila je: „Svako dijete ima pravo na život“. „Pa da“, pomislila je…
Nakon toga se došlo na temu zlostavljanja djece. Što učiniti s vrtićkom djecom koju roditelji seksualno zlostavljaju? Druge djelatnice su istaknule da odgojitelji vrlo često reagiraju kasno jer su i sami preopterećeni čitavom situacijom. Rečeno je i da se spominje da su počinitelji nerijetko i sami bili zlostavljani u djetinjstvu. Tada je stručna predavačica navela primjer majke iz jednog vrtića koja je kao dijete i sama zlostavljana te je stoga zlostavljala i svoju djecu. „Stručna predavačica je k tome morala pred nama svima napomenuti da je nadležna ustanova za taj dječji vrtić bila katolička Crkva koja nije osobito pomogla u tom slučaju“. Tako opravdanje odgojiteljica zbog preopterećenosti poslom odjednom nije bilo dovoljno, već je bilo ključno što je vrtić katolički.
Stvar postaje jasnija kada se uzme u obzir činjenica koju je ‘stručna predavačica’ više puta ponovila, priznavši da su oni savjetnici Pro Familije, njemačke podružnice međunarodne International Planned Parenthood Federation (nevladine organizacije koja promiče seksualno i reproduktivno zdravlje te „pravo na izbor“). Sukladno tome, smatrala je da su vrlo dobro obrazovani i upućeni u temu dječje seksualnosti i da bi se odgojitelji trebali njima obratiti za savjet i daljnje informacije.
Na kraju dana sa svoje dvije kolegice naša je odgojiteljica htjela razmijeniti mišljenja o toj izjavi o Katoličkoj crkvi koju je smatrala potpuno neprimjerenom, a one su joj odgovorile da je u medijima to upravo tako prikazano. Raspravljajući o navedenim tvrdnjama iz medija, uopće nisu uvidjele da se kroz spomenuti slučaj javno stigmatizirala jedna vjeroispovijest i to tijekom radnog vremena u državnoj ustanovi koja skrbi o djeci.
Postalo je posve normalno negativno se izražavati o katolicima da se to smije činiti čak i javno, na radnom mjestu. Što bi o tome mislili naši katolički roditelji? Raznolikost društva da, ali samo za one druge i drugačije.