Nakon što je cijeli svijet saznao za slučaj Charlija Garda, britanski Visoki sud će u četvrtak, 13. srpnja, opet razmatrati o djetetovoj sudbini.

Charlie je zbog pritiska javnosti, ipak ostavljen na održavanju života, međutim, roditeljima je dano 48 sati da prikupe dokaze kojima bi mogli uvjeriti sud da bi eksperimentalno liječenje uistinu pomoglo Charliju.

Pokušaji da se dijete premjesti u vatikansku bolnicu Bambino Gesù bili su bezuspješni uz obrazloženje bolnice da postoje pravne prepreke.

Odnos Charlijevih roditelja i Great Ormond Street bolnice je narušen pa su roditelji zatražili premještaj u drugu bolnicu.

Međutim predstavnica bolnice Katie Gollop kaže da je „bolnica pokušala učiniti sve što je moguće kako bi našla mjesto za liječenje, prihvatljivo roditeljima… ali nije iznenađujuće da nijedna bolnica nije željela preuzeti Charlijev slučaj“. Ostaje nejasno kada i na koja mjesta je to pokušano.

U potporu Charlijevim roditeljima uključio se i papa Franjo, Donald Trump, Mike Pence i Sarah Palin, mnogi pro-life aktivisti, ali sudac Francis je rekao da neće popustiti „tweetovima“ i da ga zanimaju samo dokazi.

Arthur Estopinan (Maryland, SAD) je otac dječaka koji je bolovao od istog sindroma i koji je prvi podvrgnut tom tipu liječenja. Njegov sin Arturito (2011.), iako se činilo da je potpuno zdrav, četrnaest mjeseci nakon rođenja počeo je imati problema s govorom. Liječnici su uskoro objavili šokantnu vijesti o vrlo rijetkoj bolesti, a roditeljima su također rekli da za njihovo dijete nema nade.

„I nas su upozorili da ti lijekovi mogu uzrokovati štetne učinke ali budući da je Arturitova jedina alternativa bila smrt, nismo vidjeli ništa loše u tome da usprobamo tu terapiju.”

Arturito je bio prva osoba u SAD-u koja je koristila tu terapiju. Prve pozitivne promjene vidjele su se već nakon tri mjeseca, a od tada su zabilježeni značajni znakovi oporavka.

„Prije liječenja, nije mogao micati s prstima na rukama i nogama, da bi nakon nekoliko mjeseci mogao pomicati svoje ruke i noge. Također, bio je pozorniji i budniji. Bilo je nevjerojatno vidjeti kako se nam se naš mali dječak vraća. Nije bilo štetnih pojava liječenja, a nakon godinu dana eksperimentalnog liječenja bio je u dovoljno dobrom stanju pa je pušten kući”, opisuje otac Arthur.

Također je izjavio da je sretan što je rođen u Americi inače ne bi imao tu mogućnost liječenja.

Arturito komunicira s okolinom pokretima ruke, glave i jezika, a njegovi mišići oko usta su također ojačali pa se danas može i smješkati.

Charijev je tip mitohondrijskog delecijskog sindroma čak i rjeđi od uobičajenog. Estopinani izražavaju neslaganje s liječnicima koji tvrde da je Charlijev slučaj pretežak za takav tip liječenja i daju punu podršku Charlijevim roditeljima u borbi za život.

I Eman Muhammad, majka Mire Ali, djevojčice sa sličnim i rijetkim genetskim moždano-plućnim tiroidnim sindromom, izjavila je da ne odustaju od borbe. Susrela se s roditeljima i ispričala svoju priču, nakon što joj je dijete odvedeno u bolnicu, stavljeno na održavanje života dok se ne odobri viza djetetovu ocu koji je Egipćanin, ali dok je proces dobivanja vize bio u tijeku, djetetu je stanje bilo pomalo bolje.

Eman kaže: „deset mjeseci sam gledala kako mi dijete umire, svaki dan bi me specijalisti posjeli i govorili mi da ona neće uspjeti. Došla je i profesorica koja je najveća europska stručnjakinja za Mirino stanje, govorila mi je kako ona neće izdržati, da će umrijeti. Ali imala sam nadu u srcu.“

Eman je ostavila i posao kako bi se danonoćno borila za svoje dijete, na kraju je unatoč prognozama liječnika Mira uspjela preživjeti.

Na kraju o djetetovu životu odlučuju različitim argumentima; bolnica tvrdi da je oštećenje mozga preveliko da bi Charlie, kada bi i bio izliječen, mogao imati normalan život; sud pak tvrdi da je problem u tome što se „ne zna“ učinak eksperimentalnog liječenja samog sindroma, dok roditelji i veći dio javnosti žele pokušati sve da Charlie ostane na životu i odlučni su brinuti se o njemu.