Na Saboru za nerođene, koji je početkom rujna 2015. održan uz pavlinski samostan Kamensko kod Ozlja, sudjelovala je i gošća iz Makedonije, Svetlana Jovanova, ravnateljica makedonske pro-life organizacije „Lidija – srce koje kuca“.
Ova, za sada jedina takva, organizacija u Makedoniji, ima dva centra i savjetnice u dvije makedonske bolnice. Prvi je centar otvoren u rujnu 2012. u Štipu, a drugi u ožujku 2015. u Skopju. Dopuštenje za rad na Odjelu za ginekologiju i porodništvo bolnice u Štipu dobili su u ožujku 2014., a od rujna 2015. i za rad u Općoj bolnici u Velesu. Tako mogu izravno razgovarati sa ženama koje su tamo dogovorile abortus i omogućiti im savjetovanje, onako kako to predviđa makedonski zakon o prekidu trudnoće.
ANGAŽMAN NA PROMJENI ZLOKOBNOG ZAKONA IZ 1978.
Jovanova podsjeća da je u Makedoniji sve do 2013. na snazi bio zakon koji je u bivšoj državi donesen sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Tim su zakonom bile obuhvaćene samo bolnice, nisu se spominjale privatne ginekološke ordinacije, a ženi je dana velika mogućnost da sama odlučuje o svojoj trudnoći i nisu bile predviđene nikakve restrikcije njezina izbora.
„Izmjenama zakona 2013. određeno je da žena mora napraviti ultrazvuk i uvedeno je obavezno savjetovanje prije odluke za abortus. Uz to, propisan je i trodnevni moratorij na izvršenje odluke, počevši od prvog kontakta žene i njezina ginekologa, odnosno od podnošenja zahtjeva, do trenutka kada treba biti izvršena procedura abortusa. U ta tri dana u obaveznom savjetovanju ženi se predstavlja što se događa s njezinim tijelom u vrijeme trudnoće, potom moguće tjelesne, psihičke i emotivne posljedice abortusa i ističe se da abortus nije jedino rješenje koje joj preostaje. Naime, ona može roditi dijete i zadržati ga ili ga roditi i dati na posvojenje.“
Jovanova ističe da je ovaj zakon morao biti promijenjen jer je bio jedan od rijetkih koji se koristio još u bivšoj državi, a i sada se koristi u nekim državama nastalima nakon njezina raspada. „Odlučili smo pokrenuti izmjene toga zakona zato što smo shvatili da najveći broj žena uopće ne zna u što ulazi svojom odlukom za abortus, odnosno namjerni prekid trudnoće. Iskustva koje imamo nisu nastale u tih par godina koliko postoji centar, koliko otprilike da izravno razgovaramo sa ženama koje žele napraviti – ili su već napravile – abortus. Nema nijedne žene koja je k nama došla i požalila što je rodila dijete, ali dolazi jako mnogo žena koje žale što nisu razgovarale s nekim PRIJE nego što su počinile abortus, jer bi vjerojatno drugačije odlučile.“
Kako iz iskustva organizacije „Lidija – srce koje kuca” prenosi Jovanova, nije teško shvatiti da ženama treba upravo to – da prije nego što se odluče na abortus, mogu porazgovarati s nekim tko ih može upoznati sa svim posljedicama abortusa, npr. da se može dogoditi da žena nikad više ne može imati djecu ili da, ne daj Bože, može biti ugrožen i njezin život.
Naravno, najvažnije je bilo naći ljude koji bi bili voljni saslušati ideje. „Uspjeli smo naći ljude u zakonodavstvu koji su bili spremni poslušati nas i boriti se za nerođene, za osnovno ljudsko pravo na život svakoga ljudskog bića i podržati tu inicijativu za promjenu zakona, da bude uvedena u parlamentarnu proceduru te da zatim dođe do javne rasprave između nevladinog i zakonodavnog sektora.“
„Mi smo bili jedina pro–life, među 75 pro–choice organizacija koje se zalažu za pravo na abortus i koje su ispred parlamenta u Skopju prosvjedovale, dok smo se mi unutra borili za život nerođenih. Ja sam, s kolegicama, čekala punih pet sati za jednu kratku priliku reći zašto se zalažemo za to da svako dijete ima pravo biti rođeno. Da, izbor je majčin, ali nitko nije pitao to dijete želi li biti rođeno. Mi trebamo biti borci za njihova prava, oni koji će zastupati prava djece koja ne mogu govoriti u svoje ime dok su u majčinoj utrobi. Majčina utroba trebala bi biti najsigurnije mjesto na svijetu, a nekoliko posljednjih godina to je najNEsigurnije mjesto na zemlji, jer ni u ratu ne strada toliko ljudi koliko bude ubijeno abortusima.“
U razdoblju od četrdeset godina, od početka sedamdesetih do 2014., u Makedoniji je ubijeno milijun i 250 tisuća beba. Ako znamo da sada u Makedoniji živi nešto više od dva milijuna ljudi, to znači da je u tih četrdesetak godina ubijeno pola Makedonije.
DJELOVANJE I REZULTATI CENTRA „LIDIJA”
Cilj „Lidije” je promicanje prava na život, prava svakog djeteta da bude rođeno, a abortus uopće nije rješenje koje žena treba izabrati, jer postoje i druga rješenja.
„Svi naši ciljevi i misija utemeljeni su na Bibliji i na moralnim vrijednostima kojima nas Biblija uči. Mi u Centru želimo ženi pokazati da smo tu za nju, da je volimo, da je podržavamo, ali da abortus nikako nije rješenje. „Lidija – srce koje kuca” je centar koji promiče pravo na život i pravo djeteta da bude rođeno. Usredotočeni smo na potrebe društva te organiziramo savjetovanja, prevenciju i edukaciju te savjetovanje u odgoju djece i o obiteljskim vrijednostima.“
„Što se imena Centra tiče, Lidija se u Bibliji spominje kao prva žena, Makedonka, koja je postala kršćanka na europskom tlu. Polazeći od toga da je u to vrijeme biti žena koja će donijeti promjene bilo gotovo nemoguće, ipak se od nje počelo širiti kršćanstvo, najprije u Makedoniji, a zatim i dalje u cijeloj Europi. Ako je ta žena prije dvije tisuće godina uspjela poganski narod promijeniti da bude kršćanski, onda je i cilj našega Centra napraviti takvu promjenu u pitanju abortusa i prava na život.“
Od 1. ožujka 2014. započeli su s radom u Kliničkom bolničkom centru u Štipu, s onim u zakonu propisanim obaveznim savjetovanjem koje vrše savjetnice educirane u Centru „Lidija”. Te savjetnice, koje se zalažu za pravo na život, ondje su svakoga dana i upozoravaju žene na sve moguće posljedice abortusa.
„Imamo odličnu suradnju s direktorom bolničkog centra, s glavnom sestrom na ginekologiji, kao i s načelnicom toga odjela. Svi zajedno nastojimo oko toga da ženama kažemo da abortus nije rješenje. U drugoj akciji koju provodimo svakog osmog ožujka, za Dan žena, svim majkama u bolničkom centru u Štipu donosimo cvijeće, a bebama jedan mali dar. Naravno da im govorimo da se mi zalažemo za pravo djeteta da bude rođeno, ali im želimo i pokazati da smo, kao Centar, tu za njih, bez obzira na to što odluče.“
„Za nešto više od godinu dana, koliko radimo u centru u Štipu, savjetovali smo više od stotinu žena. Njih 16 odlučilo je zadržati svoje dijete, za trećinu žena nemamo podataka, ali se kao vjernici i kršćani nadamo da su se odlučile za pozitivan ishod, a deset žena smo savjetovali putem interneta. To su žene koje su na forumima ili na našoj internetskoj stranici postavile anonimno pitanje, pa smo i na njih odgovarali. Svi podaci, poput identiteta žene ili djevojke, tajni su i zaštićeni i nikada se javno ne objavljuju.“
MAKEDONCI U HODU ZA ŽIVOT PRIJE HRVATA
U 2014. organiziran je i treći Hod za život, koji je iz cijele Makedonije u Skopje došlo podržati više od tisuću ljudi. Povorka kreće od spomen-kuće Majke Tereze, za koju se zna da je bila najveća zagovornica prava na život nerođenih. Na Trgu Makedonije organizira se prigodni dječji program s dječjim pjesmama i nekoliko govora u prilog životu te zašto neka žena treba izabrati pravo na život.
„Prije nekog vremena u razgovoru mi je p. Marko Glogović spomenuo da će 12. rujna (2015., op. a.) u Hrvatskoj biti održan Molitveni sabor za nerođene. Nikada nisam imala priliku sudjelovati na takvom Saboru i zanimalo me što će se dogoditi i koji je cilj toga Sabora. P. Marko me potom osobno pozvao na Sabor i imala sam čast i zadovoljstvo sudjelovati, ali i predstaviti što se na području apostolata nerođenih događa u Makedoniji.“
Kako podsjeća Jovanova, u mjesecu rujnu 2015. započeli su s radom u Općoj bolnici u Velesu, a njihov je cilj da u svakoj bolnici u Makedoniji u kojoj se vrše abortusi imaju po jednu savjetnicu: „Iako savjetovanje trebaju vršiti socijalni radnici i psiholozi, svjesni smo da se događa da je negdje za abortus dovoljno samo da žena potpiše pristanak. Naš je cilj da u svakoj bolnici ženama možemo ponuditi drugu alternativu, s obzirom da Centar ne nudi samo savjetovanje, nego i materijalnu pomoć.“
Samo u 2014. pomogli su više od 25 višečlanih obitelji, i to nabavom dječjih potrepština, hrane, pelena i svega potrebnoga. Njihov je cilj doći do osoba koje su u potrebi, bez obzira na odluku koju će donijeti, jer nudimo i postabortivno savjetovanje ženama koje se odluče za prekid trudnoće: „Želimo im reći i da mogu doći u Centar i tamo naći mjesto u kojem će se iscijeliti od boli koju im je nanio abortus. Dodala bih još da mi u Centru ne pravimo razliku između beba. Za nas je svako dijete jednako vrijedno, neovisno o tome odakle dolazi, koje je vjeroispovijesti ili nacionalnosti.“
Na kraju razgovora Svetlana Jovanova poziva sve čitatelje da mole za nerođene, ali i za majke koje se trebaju suočiti s ovom teškom odlukom te zaključuje:
„Ako pokažete zanimanje za tu ženu, iskažite joj ljubav i prihvatite je, bez obzira na odluku koju će donijeti. Kao kršćani, mi se zalažemo za pravo na život, i kao kršćani trebamo prihvatiti i majku i dijete, ali i biti jasni i glasni u našem odgovoru da ipak, svako ljudsko biće, svako začeto dijete, ima pravo na život!“
