U sklopu „Korizmenih kateheza za pravnike – Obratite se i vjerujte evanđelju“ u organizaciji Zaklade biskup Josip Lang, početkom travnja ove godine održano je predavanje na temu „Medicinska etika: priziv savjesti“ prof. dr. sc. Jasne Markeljević, pročelnice Zavoda za kliničku imunologiju, pulmologiju i reumatologiju Interne klinike KBC Sestre milosrdnice Zagreb.
Na početku je dr. Markeljević istaknula da je savjest svojstvena svakome čovjeku i da je „najskrovitija jezgra i svetište svakog čovjeka, glas koji odzvanja u njegovoj nutrini“, citirajući papinu encikliku Gaudium et spes (br. 16). To je glas koji se može utišati, no nikada se ne može zatrti, unatoč pokušajima raznih reformatora da u povijesnom, filozofskom, kulturološkom i znanstvenom kontekstu, afirmiraju ideje etičkog relativizma i transhumanizma nastale koncem 20. stoljeća.
Danas je prisutna je radikalizacija stajališta o dostojanstvu i koncepciji ljudskog bića, relativizacija prava na priziv savjesti i načela medicinske etike koja se temelje na Hipokratovoj prisezi formuliranoj prije više od dvije tisuće godina. To se ogleda u sljepoći zakona na znanstvenu činjenicu da ljudski život nastaje spajanjem muške i ženske spolne stanice. U tom trenutku nastaje novo ljudsko biće, začeto dijete koje ima svoj genetski identitet i kontinuitet razvoja. Ima srce koje mu kuca već nakon 4 tjedna. Ipak, neki pravni akti uvažavaju znanost, poput presude Suda pravde u Luxemburgu u predmetu Brüstle protiv Greenpeace eV. (Predmet C-34/10 od 18. listopada 2011.) u kojoj je dana uniformna definicija ljudskog embrija koja vrijedi za sve države članice.
Sve je više u medicini prisutna vojna i tehnološka terminologija u svrhu jezične manipulacije i prikrivanja činjenica da je čovjek otpočetka čovjek, da se postupno razvija i da cijeli život ovisi o nekome. Cilj toga je stvoriti savršenog čovjeka i eliminirati one nemoćne kroz eugenički pristup u postupcima kao što su umjetna oplodnja i prenatalna dijagnostika. Kao primjer, dr. Markeljević je navela Island koji se hvali činjenicom da su država bez osoba s sindromom Down.
Priziv savjesti
„Vrhunac civilizacijskog napretka nekog društva mjeri se po tome kako se odnosi prema najslabijima“ objasnila je Markeljević. No, da nije sve tako crno govore određene pravne regulative EU koje zabranjuje eutanaziju, štite priziv savjesti i ističu osjetljivost ljudskog bića. Priziv savjesti je kao ljudsko pravo povijesno priznat nakon Nürnberškog procesa. Danas je uređen u gotovo svim važnijim domaćim i međunarodnim pravnim dokumentima (Opća deklaracija o ljudskim pravima, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Povelja EU o temeljnim pravima, Rezolucija 1763/2010. parlamentarne skupština Vijeća Europe, Ustav Republike Hrvatske, Zakon o liječništvu, Zakon o sestrinstvu, Kodeks medicinske etike i deontologije…).
Institut priziva savjesti ovisi o tri konstitutivna elementa: lex fori – postojanje zakona koji obvezuje nešto činiti ili ne činiti, kauzalni neksus između vrijednosti koja se štiti i tog zakona (npr. dopušta prekid života, ubojstvo nerođenog djeteta) i lex moralis koji je u sukobu s lex fori i obvezuje na zaštitu objektivne univerzalne vrijednosti (života, zdravlja i sl.) na kojoj se temelji pravni poredak.
Pobačaj je tek zakonom dana mogućnost, a ne pravo
Ono je istovremeno pravo i obveza koje se danas u medijima nesuvislim argumentima nastoji prikazati kao najgori problem jer žene zakida u „pravu na pobačaj“. No zaboravlja se da pobačaj nije pravo što je potvrđeno presudom Europskog suda za ljudska prava 2010. godine u predmetu A.B.C: v. Ireland (br. 25579/05): „Pobačaj je po definiciji Europskog suda za ljudska prava, zakonom dana mogućnost, a ne pravo. Prekid trudnoće je ubojstvo protiv kojeg su bile i prve feministice“ komentirala je prof. Markeljević.
„Koja je to “minuta” prije ili poslije – određenog dana ili tjedna ili mjeseca tijekom prenatalnog razvoja koja određuje kada se smije ili ne smije prekinuti ljudski život? Postavlja se pitanje zašto naš pravni sustav ima dvostruke kriterije, npr. za ubojstvo trudnice predviđa dvostruko dužu kaznu zatvora (10 godina) nego za ubojstvo jedne osobe (pet godina) ili zašto uvažava začeto dijete kada su u pitanju prava oca ili kod instituta nasljeđivanja“, nadodala je Markeljević.
Na kraju je zaključila da zakon mora biti dosljedan kada je u pitanju priziv savjesti, pravne odredbe mogu nekome omogućiti da nema priziv savjesti, ali ne može se zabraniti priziv savjesti jer je savjest nedodirljiva. Zabrana ili ograničavanje (npr. pri upisu medicinskog fakulteta) predstavljala bi dokidanje osobnih sloboda i kršenje temeljnih ljudskih prava, a što je jasno onemogućeno hrvatskim Ustavom koji u čl. 17. st. 3. priječi ograničenje prava na slobodu misli i savjesti i u slučaju neposredne opasnosti za opstojnost države.
