Dr. sc. Mislav Kutleša: „Zakonska zabrana abortusa, osim pravnog, ima i moralni karakter jer se njom izriče da je ljudsko biće vrijednost u sebi, a ne za drugog“

1128
Izvor: Prolife.hr/Kbf.hr

U tijeku pro-life kampanje i iščekivanja presude Ustavnog suda, još jedan u nizu intervjua napravili smo i s dr. sc. Mislavom Kutlešom, profesorom moralne teologije na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu o aktualnoj temi prava nerođene djece na život te kako stvare stoje iz kuta ‘moralke’…

Profesore,  je li u raspravi o pobačaju (pro-life/pro-choice) dopušteno inzistirati na dokazivanju početka ljudskoga života ili je to, po riječima dr. Lepušića, „zamagljivanje teme, da bi se ženama uskratilo pravo na abortus“?

„Zanemarivati u raspravama dostojanstvo ljudskog embrija u najmanju je ruku ideološki usmjereno, i to sa svrhom kako bi se nastojalo moralno opravdati ono što je u sebi apsolutno nemoralno i kao takvo neprihvatljivo – pobačaj. Pitanje početka ljudskoga života nije prije svega filozofsko-teološko, niti svjetonazorsko pitanje, već biološko jer čovjek nije samo duhovno, nego i tjelesno biće.

Ako se na početku rasprave pozivamo na biološke datosti, tada valja razumjeti da je riječ o datostima koje su najbliže medicini ili su njezin sastavni dio. Stoga izravno i namjerno zanemarivanje bioloških znanstvenih činjenica da ljudski život počinje začećem, istiskuje znanost kao takvu iz rasprava i zajedničkog promišljanja, usmjeravajući raspravu na skup različitih mišljenja i stavova o početku,  a što je jednako subjektivizmu i relativizmu s egoističnim predznakom.

Po navedenim načelima ljudski bi život započeo onda kada majka ili cijela obitelj, ili društvo, odluče da je ljudsko te da mu duguju poštovanje i ljubav. S obzirom da se već godinama vodi ovakav dijalog između pro-life/pro-choice zastupnika, dijalog koji se u konačnici želi definirati i odrediti kao raspravu, tada nužno valja postaviti jasne temelje oko kojih nisu moguće manipulacije i koji je jamac kvalitetne i zdrave rasprave. Tako da bi prvi zahtjev bio istaknuti znanstveno dokazane i dokazive činjenice.

Ako bismo se poslužili tim istim datostima, tada je po tom pitanju medicinska etika posve jasna i nedvosmislena: nakon što je započeo oplodnjom, individualni ljudski život teče neprekidno, usklađeno i postupno, te nema znanstveno obranjivih kriterija prema kojima bi se svojstvo jedinstvenoga individualnog ljudskog bića jednoj fazi njegova razvoja moglo priznati, a drugoj poreći.

Ovaj je stav u konačnici i temelj moralnosti liječničke prakse spram osobe u njezinoj najranijoj fazi razvoja, tj. embrionalnoj jer upućuje na to da je od samoga začeća riječ o ljudskom životu. Ako bi liječnik svjesno i namjerno zanemarivao ove znanstveno dokazane činjenice, tada bi u najmanju ruku dovodio u pitanje svoju vlastitu struku i njezinu znanstvenost. Drugim riječima, išao bi protiv samoga sebe. Stoga bi liječnik prije svog osobnog ili ideološkog i svjetonazorskog pogleda trebao uzeti u obzir temelje vlastite struke – znanost, barem biološku.

Prema tome, temelj pro-life pokreta bi na prvom mjestu trebala biti biologija jer je ljudski život tjelesni život. A potom bi se okrenuli i raspravu usmjerili na duhovnu razinu ljudskoga bića jer je ljudsko biće i duhovno biće, čija je narav obogaćena i određena razumom, savješću, slobodom, vjerom…“.

Možete li nam dati vrlo kratko povijesni uvod u Maltuzijevu teoriju, bit njegovog učenja i kome je on danas nadahnuće, odnosno u kojim se današnjim autorima prepoznaje njegov utjecaj?

Iza ove teorije stoji anglikanski pastor Thomas Robert Malthus (1766.-1834.), predavač na katedri političke ekonomije, koji je poznat postao po svom djelu An Essay on the Principle of Population (Esej o načelu stanovništva) iz 1798. godine. U tom je radu istaknuo i nastojao upozoriti cjelokupno stanovništvo na katastrofalnu glad koje će ga zahvatiti ubrzanim povećanjem stanovništva.

Da bi se glad, a posljedično i patnja i siromaštvo, izbjegli, po Maltuzijevoj teoriji potrebno je smanjiti natalitet. Prema tome, cilj je spriječiti glad, a metodologija smanjiti natalitet ili umjetno ubrzati umiranje već rođenih. U ovom je slučaju teško reći koliko su rasprave o pobačaju ili eutanaziji uistinu vođene ovim idejama, jer teško možemo tvrdnje potkrijepiti nekim činjenicama.

Obrise ove teorije možemo pronaći u slučajevima opstanka ili sigurnosti neke obitelji koju nova trudnoća ugrožava u društvenom smislu (komformizam), ali je teško reći da je posrijedi prava teorija kojom se nastoji smanjiti sveopća populacija, odnosno, to ne možemo tvrditi sa stopostotnom sigurnošću (barem koliko sam upoznat). Ono što nam nedostaje jest uvid u nakane onih koji se odlučuju za pobačaj i eutanaziju, a što je presudan čimbenik u određivanju maltuzijanskog pokreta, barem formalno gledajući.

S tim u vezi teško je reći i koji suvremeni autori promiču Maltuzijevu teoriju, jer je teško reći koje je polazište njihove moralne nauke u pogledu pobačaja i eutanazije, odnosno, je li posrijedi zagovaranje prava na pobačaj ili dostojanstvenu smrt ili je posrijedi maltuzijansko promišljanje u pravom smislu – regulacija svjetskog stanovništva.

Što se može reći o ‘pravu žene na abortus’, odnosno koliko je i na čemu ‘utemeljeno’ to ‘pravo’, a na čemu se temelji pravo djeteta na život?

„Kad se govori o ‘pravu’ žene na pobačaj, vjerojatno govorimo o najraširenijem i najčešće izrečenom ‘argumentu’ kada je u pitanju nastojanje da se opravda odluka na pobačaj. I ovaj je stav dio suvremene rasprave o pobačaju te je, kao i u prethodnom pitanju, u najmanju ruku diskutabilno koliko se osobe vode znanstvenim činjenicama kao temeljima pro-life, a ne pro-choice odluka.

No kada se govori o ‘pravu’ žene na pobačaj, slobodno se može postaviti pitanje: na čemu se temelji takvo pravo nad drugim ljudskim životom? Ako postoji takvo pravo, vrijedi li ono kao univerzalna maksima ljudskog djelovanja, odnosno je li riječ o pravu koje je primjenjivo u svako vrijeme, za svaku osobu i spram svake osobe?

Ako bi odgovor bio pozitivan, tada bi takvo pravilo vrijedilo i nad već rođenim ljudima, a to bi nas dovelo do moralnog principa koji bi u svojoj srži nosio ideju ‘čovjek je čovjeku vuk’. Po tom bi principu bilo moralno opravdano biti predator spram drugoga, jer drugi nije objekt moga poštovanja i solidarnosti, već objekt iskorištavanja i manipulacije ili, jednostavno, objekt eliminacije u slučaju osobne ugroženosti.

Prema tome, teško je govoriti o ‘pravu’ na pobačaj kao temeljnom ljudskom pravu jer neko pravo imaš ili nemaš, a ono se u konačnici temelji na ljudskom dostojanstvu. Nema trećeg, tj. sad ga imaš – sad ga nemaš, prema jednome imaš – prema drugome nemaš. Ako bi argument polazio od ideje da je dijete tijelo majke te da majka ima pravo činiti sa svojim tijelom što je volja, onda za protuargument opet neminovno ulazimo u svijet morala koji svoje temelje u ovom slučaju opet ima u biologiji, a koja je sastavnica medicinske etike.

Naime, nova ljudska jedinka od trenutka začeća posjeduje vlastiti genetski kôd koji upravlja cjelokupnim razvojem ljudskoga bića od začeća do prirodne smrti, a taj razvoj teče koordinirano, kontinuirano i postupno. Taj je kôd ljudski, te nije niti majčin niti očev. Osim toga, ako bismo pregledavali bilo koji dio ljudskoga tijela,vjerujem kako bi kod iste osobe svaki dio tijela u sebi nosio isti DNK, vlastit osobi koju se pregledava.

Tako bi i DNK embrija sasvim jasno pokazao kako se njegov DNK razlikuje od majčina te da, prema tome, nije dio tijela majke nego je u njezinom tijelu. Embrij nije ruka majke, niti njezin bubreg i tome slično, nego nova ljudska jedinka, nova osoba.

Prema tome, dužni smo zaključiti služeći se Medicinskom etikom: „Embrij nije dio majčina tijela i zato nema biološkog opravdanja za ženino reproduktivno odlučivanje na osnovi prava na raspolaganje svojim tijelom“.

Ova spoznaja, kako je riječ o novoj ljudskoj jedinki, novoj ljudskoj osobi, dovoljan je znak da mu dugujemo potpuno poštovanje i priznamo status koji mu pripada kao ljudskoj osobi, a posljedično pravo na život i zaštitu.“

Ima li dijete u majčinoj utrobi pravni status, koji međunarodni dokumenti to potvrđuju i na temelju čega?

„Ovdje se možemo osloniti na prethodno pitanje. Naime, ukoliko krenemo od bioloških datosti kao temelja daljnjeg moralnog i antropološkog promišljanja o dostojanstvu i statusu ljudskog embrija, tada sve datosti upućuju na to da dijete od trenutka začeća uživa sva ljudska prava jer je čovjek, jer je ljudsko biće. U tom mu kontekstu društvo duguje poštovanje i pravnu zaštitu u svim njegovim cjeloživotnim razvojnim fazama.

Gotovo da nema nacionalnih (ponajprije Ustavi) i međunarodnih dokumenata koji ne bi štitili pravo na život svakog ljudskog bića. Problematika je samo u tome što se s vremenom počelo raspravljati o tome kada je neko biće uistinu ljudsko, odnosno kada je osoba, a posljedično i stvarati ‘pravo’ na pobačaj ili ga zabranjivati.

Stoga se kao temeljni međunarodni dokument može uzeti Konvenciju o pravima djeteta koja u samom početku jasno ističe: ‘Djeca se rađaju s temeljnim slobodama i pravima koja pripadaju svim ljudskim bićima’. No, s obzirom na tjelesnu i psihičku nezrelost, nameće se potreba isticanja posebnih prava djeteta na zaštitu koja proizlaze upravo iz te činjenice. Upravo je to osnovno polazište Konvencije o pravima djeteta.

Za Katoličku Crkvu je sasvim nebitno o kojem je periodu razvoja embrija ili fetusa ili već rođene osobe riječ. Činjenica jest da je ljudsko, da od začeća posjeduje samo i jedino ljudsku razumsku narav.“

Koja je važnost zakonske zabrane pobačaja, tj. koja je važnost promicanja zaštite ljudskoga života od začeća do prirodne smrti?

Druge važnosti od samoga ljudskog bića nema. On je prije svega vrijednost u sebi, a ne za druge na način da bi se njime moglo raspolagati kao što raspolažemo sa stvarima koje posjedujemo. Dioptrijske naočale nekome čiji je vid izvrstan ne znače ništa te za njega osobno nemaju neku vrijednost. S obzirom na to, vrlo vjerojatno će ih i odbaciti.

No, dijete ne posjeduje takav društveni status i vrijednost. On kao vrijednost u sebi i za sebe je dovoljan argument za njegovu nedodirljivost i nepovredivost. Stoga zakonska zabrana nije samo pravnog, nego i moralnog karaktera, jer se njom izriče baš ta stvarnost ljudskoga bića, tj. da je on vrijednost u sebi.

Osim toga, može se istaknuti kako je svaki ljudski život ujedno i dobro društvene zajednice te da u svakom novom članu društvo nalazi svoju budućnost, opstanak i perspektivu. Ako ništa drugo, ljudski život može se poštivati i iz razloga korisnosti jer ono znači društvu iz gore navedenih razloga.

Na kraju, što je moralno dopušteno te što preporučate zagovornicima pro-life strategije u javnom diskursu?

Ovdje bih više istaknuo naše moralne obveze kao ljudskih bića. Te se obveze odnose na sve gore rečeno, tj. da poštujemo i štitimo ljudski život od začeća do prirodne smrti. To je srž naše moralne odgovornosti. Ovaj nas stav, nadalje, upućuje da tražimo i da jasno i nedvosmisleno govorimo o temeljima ovih rasprava, tj. o biološkim datostima koje su po ovom pitanju nepobitne. A nadalje i o (ne)moralnosti stavova i argumenata pro-choice i pro-life zagovornika.

To bi ujedno bila i moja preporuka – isticati nepobitnost bioloških datosti kada je u pitanju nastanak ljudskoga života, a potom se uputiti i na ostale dimenzije ljudskoga bića, tj. da je on razumno biće te da je Božja slika i prilika. Ovdje mi se kao važan argument, uz biološke datosti, čini duhovna dimenzija, odnosno čovjekov razum. Čovjek je jedino razumno biće, jedini posjeduje razumnu narav i tu je narav sposoban potvrditi i očitovati svojim životnim odlukama koje će donositi ili donosi.

S obzirom da nam DNK analiza vrlo jednostavnim postupkom može dokazati da je od trenutka začeća posrijedi živo biće koje pripada ljudskoj vrsti, tada neminovno tom istom biću pripada i dostojanstvo i identitet razumnoga bića, nevažno kada će ga i hoće li ga moći djelatno ostvariti (u posljednjem je smislu ponajprije riječ o osobama s mentalnim retardacijama kojima također kao pojedinci i kao društvo dugujemo poštovanje i ljubav, smatrati ih članovima obitelji ili društvene zajednice, ali i ljudskog roda uopće).