Krešimir Miletić poznati je angažirani pojedinac, zagovornik i promicatelj obiteljskih vrijendosti i kulture živote u hrvatskom civilnom društvu. Bio je aktivni sudionik mnogih inicijativa i pokreta koji su se u Hrvatskoj pojavili u posljednjih desetak godina. Dugogodišnji je predsjednik Udruge za promicanje obiteljskih vrijednosti “Blaženi Alojzije Stepinac”. Jedan od njegovih najpoznatijih javnih angažmana bio je 2012. godine u građanskoj inicijativi “I ja sam bio embrij” čiji je bio glasnogovornik, a koju je pokrenula udruga Vigilare. Tada je nacionalnoj razini protiv liberalizacije medicinski potpomognute oplodnje sakupljeno više od 130 000 potpisa. U to se vrijeme intenzivno i uspješno javno suprotstavljao tadašnjem ministru ‘zdravlja’ Rajku Ostojiću.
No, bio je to samo uvod u uvođenje elemenata kulture smrti u hrvatsko društvo koje je uslijedilo ubrzo nakon toga. Kao roditelj (danas) petero djece, bio je angažiran i u kampanji protiv uvođenja liberalnog 4. modula tzv. spolnog odgoja u škole čiji je pedofilski temelj raskrinkan u javnosti (ovdje i ovdje).
Kao osoba čije je geslo Stepinčeva misao („Bog ne trpi one koji miruju a predodređeni su za borbu”), nije mirovao ni kod prvog prosvjeda protiv kršćanofobije 2009. organiziranog pred Županijskim sudom u Zagrebu povodom suđenja vjeroučiteljici Jeleni Čorić Mudrovčić na kojem je također i organizacijski sudjelovao.
U svojoj je sredini bio aktivan i kod referenduma za brak 2013., a svojedobno je i politički bio vrlo aktivan u kršćanskom narodnom pokretu i stranci Hrast.
S Krešimirom smo kontaktirali povodom kampanje „Želim živjeti” incijative „ProLife” koja je trenutno u tijeku jer i po ovom pitanju ovaj zauzeti promicatelj prava nerođene djece ima što reći.
Gospodine Miletić, kako komentirate trenutačnu situaciju u vezi tzv. Zakona o abortusa u Hrvatskoj?
„Ljudski život počinje začećem i svaki je ljudski život jedinstven i neponovljiv. U svim dokumentima koji govore o ljudskim pravima, pravo na život navedeno je kao temeljno ljudsko pravo. Pravo na život je s razlogom temeljno ljudsko pravo jer ovo pravo prethodi svim drugim pravima. Što nekome koristi bilo kakvo drugo pravo, ako mu se uskrati ovo temeljno – da živi, da se rodi. U našem Ustavu je vrlo jasno napisano da svako ljudsko biće ima pravo na život. Samim time i ovaj tzv. ‘Zakon o pobačaju’ nije u skladu s Ustavom.
Ne postoji ‘ljudsko pravo’ da ubijete drugog čovjeka jer vam smeta ili se ne uklapa u vaše životne planove. Ovdje se nikako ne radi niti o ‘odlučivanju o svome tijelu’, što pokušavaju kao nekakav argument progurati zagovornici ubijanja nerođene djece, jer se ovdje radi o potpuno novome ljudskom biću. Pobačaj jest vrlo jasno i nedvosmisleno zaustavljanje tog novog, neponovljivog i jedinstvenog ljudskog života, kojeg znanost ili medicina u različitim životnim fazama naziva različitim nazivima (embrij, fetus, novorođenče, dijete…). Ali, unatoč različitoj terminologiji koja se koristi za različite razvojne faze, činjenica je da se radi o istom ljudskom biću, čiji je život započeo začećem.
Iz tog razloga zagovaram da se i Hrvatska jasno odredi kao država koja uistinu štiti i poštuje ljudski život od začeća do prirodne smrti, kao temeljnu i najveću vrijednost kojoj sve drugo treba biti u službi. Ovo nije svjetonazorsko pitanje, već temeljno pitanje na kojem opstaje ili pada naša ljudskost.“
Što očekujete od odluke Ustavnog suda koja nam predstoji?
„Iskreno, gledajući sam način kako su se birali ustavni suci, nisam siguran na koji će način djelovati sam Ustavni sud u ovome mandatu. Očito je da su prethodni sazivi izbjegavali donijeti odluke po ovom pitanju, što držim jako zabrinjavajućim. Ispada kao da naše društvo nije u stanju otvoriti i jasno se odrediti po ovom važnom pitanju, da postoje tzv. ‘tabu’ teme. To je neprihvatljivo. A ovo pitanje je temeljno pitanje. Moje očekivanje je takvo da bi Ustavni sud trebao ne samo proglasiti da navedeni zakon nije u skladu s Ustavom, već na jednak način reagirati i na druge zakone koji na vrlo grub način krše temeljno ljudsko pravo na život. Ovdje mislim i na Zakon koji regulira medicinski potpomognutu oplodnju i dopušta čitav niz najgrubljih manipulacija s nerođenim ljudskim bićima.“
Kako komentirate ponašanje naših neistomišljenika koji cijeli pro-life pokret optužuju da u svojim nastojanjima oko borbe za prava nerođenih, zapravo želi ‘pogaziti’ sva prava žena, tj. da se žene želi sputati, omalovažiti, ograničiti, podrediti muškarcima itd.?
„Upravo se radi o suprotnome. Oni koji zagovaraju ubijanje nerođene djece pod krinkom zaštite tobožnjih ‘ženskih reproduktivnih prava’, zapravo na najgrublji mogući način oduzimaju baš sva prava toj nerođenoj djeci. Nemojmo zaboraviti da u ovoj priči nije jedini subjekt majka djeteta, već je subjekt i to nerođeno dijete. Ako itko nekoga sputava, omalovažava, ograničava ili podređuje onda su to oni koji to rade nerođenoj djeci, oduzimajući toj djeci čak i ono najosnovnije – da ih se nazove ljudskim bićima. To bi valjda trebao biti minimum ljudskosti – priznati drugome ljudskom biću da je ljudsko biće. Oni će tvrditi da se tu ne radi o čovjeku, već o nekakvoj ‘nakupini stanica’, ‘potencijalnom životu’ itd. No svi mi znamo da smo, baš svaki od nas, život započeli začećem. I da je protivno zdravom razumu tvrditi da nešto što nije bilo ljudsko biće od početka, odjednom postane ljudsko biće, kad bi to nama odgovaralo – bilo da se radi o rođenju ili kad zakuca srce ili nešto treće.“
Još jedna diskvalifikacija koja se nameće je da je pro-life zapravo samo pro-birth, a da nakon rođenja nitko više ne mari ni za djecu niti za majke?
„I ovo je potpuno netočna tvrdnja. Pripadam dijelu civilnog društva koje od samog početka ističe važnost donošenja ozbiljne obiteljske i demografske politike. Želim živjeti u Hrvatskoj koja će stvoriti prijateljsko okruženje za obitelj. Postojeće mjere kojima se podupiru žene, majke, roditelji, djeca i obitelji u Hrvatskoj nisu dovoljne. Kad kažem prijateljsko okruženje za obitelj, tada ne mislim samo na uklanjanje onih barijera s kojima se primjerice mlade obitelji susreću (rješavanje stambenog pitanja, dostatni smještajni kapaciteti vrtića i ostale usluge vezane uz obiteljski život, usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života…) već mislim i na to da se stvara jasna klima u društvu da je obitelj zaista temelj našeg društva, a ljudski život temeljna vrijednost kojoj sve drugo treba biti u službi. Ovo treba biti vidljivo i u Proračunu. Licemjerno je da danas imate tvrdnje da u Proračunu nema novaca za neke mjere usmjerene na obitelj, a s druge strane se pošto-poto ‘mora’ kupiti INA desecima milijardi kuna kojih nemamo i rasprodavati HEP ili druge tvrtke, kako bi se navodno zaštitio neki nacionalni interes. Ovdje je vidljivo da postojeće političke elite koje upravljaju Hrvatskom uopće ne razumiju važnost obitelji i kakve će ozbiljne posljedice biti za Hrvatsku ukoliko se fokus cijelog društva ne stavi i na taj segment. Činjenica je da se preko 70 posto žena odluči na pobačaj iz ekonomskih razloga, ali i to da postoje obitelji koje žale da nisu imale još jedno dijete. Uvjeren sam da se dio odlučuje na pobačaj i uslijed manjka istinitih informacija o samoj naravi tog čina. Naravno, potrebno je omogućiti da roditelj, a prvenstveno majka, što dulje ostane uz dijete povećanjem porodnih naknada, ali i konkretnijom zaštitom žena pri povratku na posao, onemogućavanjem bilo kakve diskriminacije.“
Što biste poručili na kraju našim čitateljima?
„Pozivam sve čitatelje da budu aktivni u zaštiti ljudskog života. Svaki je ljudski život dragocjen, jedinstven i neponovljiv. Hvala svima koji to na bilo koji način već čine!“