Komentirajući navode inicijative ProLife.hr da su slike trudnica na postavljenim jumbo-plakatima u “poznom periodu trudnoće” prikladne za kampanju “Želim živjeti”, poznati hrvatski ginekolog i aborter iz zagrebačke bolnice “Sestre milosrdnice” (Vinogradska) potvrdio je da se “velike intervencije iza 15. tjedna trudnoće rade samo u slučajevima kada se medicinski dokaže da je plod malformiran.” (Index.hr, 9. 12. 2016.)

Tako je, dakle, ne sam potvrdio praksu da se nerođena djeca u Hrvatskoj usmrćuju i nakon tragičnog 10. tjedna, nego da se to čini i iz eugeničkih razloga, točnije, da je indikacija za abortus neka “malformacija”, tj. nedostatak (fizički ili mentalni).

I dalje navodi: „Danas je i pogled na, na primjer mongoloidnost, drugačiji. Prije 20 godina se većina žena u takvim slučajevima odlučivala na prekid trudnoće, a danas su takve osobe socijalizirane u društvu pa većina ne radi prekid trudnoća.”

Da bi stvar bila morbidnija, Lepušić je zapravo priznao da se ovdje ipak radi o osobama, dakle živim ljudima, što obično zagovaratelji tzv. prava na abortus niječu.

Logika razmišljanja kojom se određeni pojedinci ili skupine (obitelji) vode pri zalaganju za tzv. pravo na abortus, jest sljedeće: ako se ne želi imati nezbrinutu djecu, siromašnu djecu, djecu s manama ili nedostatcima, ubijmo ih dok su još u majčinoj utrobi.

Jer, što je dijete u utrobi manje, to je lakše ubiti ne samo njega, nego i vlastitu otupljelu savjest.

Pretpostavljamo da bi spomenuti aborter, ali i svi drugi koji tako grubo narušavaju liječničko poslanje, na pitanje voli li svoj posao, odgovorio potvrdno. Lijepog li zanimanja, nema šta!

Tako “rješenje“ svih problema, posebice kada je indikacija za abortus bolest (tj. „malformacija“), boja kože, spol…  (što je slučaj s praksom Planned Parenthood-ovih klinika), zapravo sve više nalikuje na konačno rješenje.

Tako društvo navodno ima manje “problematičnih” pojedinaca i kao kolektiv postaje snažnije, zdravije, idealno superdruštvo!

Uvelike to podsjeća na zloćudne godine 20. st. (posebice 1930-e i ’40-e) kada su ljudi gubili živote jer su bili drugačiji od drugih ili različiti od normi zamišljenih ideala.

Do kada će u Hrvatskoj biti dozvoljeno usmrćivati djecu samo zato jer imaju dijagnosticiran Downov sindrom?

Po uvrnutoj logici koja u posljednje vrijeme u Europi puše sve češće, a odakle nego iz, pogađate, Francuske, ne bi li udruge za, npr. djecu s Downovim sindromom trebalo zabraniti zbog toga što njihovo postojanje i djelovanje diskriminira osobe koje te simpatične i predivne ljude žele abortirati?

O tempora, o mores!