Lidija Dugan: U Hrvatskoj se nitko od liječnika ne bavi ženama koje pate od posljedica pobačaja

287

U kontekstu širenja i sve veće popularizacije programa  „Oprostom oslobođene“, napravili smo ekskluzivni intervju s koordinatoricom inicijative „40 dana za život” za Slavoniju i, ujedno, provoditeljicom programa „Oprostom oslobođene“ u Hrvatskoj Lidijom Dugan.

Možete li nam ukratko predstaviti novi program „Oprostom oslobođene“?

Program „Oprostom oslobođene“ biblijski je program koji ženama pomaže da ozdrave od rana (spontanog ili izabranog) pobačaja, da pronađu utjehu, mir u duši, oproštenje, nadu i novi smisao u životu.
Tijekom služenja u inicijativi „40 dana za život“ sve više su mi se javljale žene s iskustvom pobačaja i molile za pomoć. Iskreno, nisam znala kako im pomoći. Većina njih bila je već kod liječnika, psihijatara i psihologa, liječila se na ovaj ili onaj način, mnoge od njih su bile i na ispovijedi i vodile sakramentalni život, međutim, nije im bilo do kraja dobro, onako kako su mislile da bi to moglo.
Ja sam u tom periodu počela promišljati kako bi im mogla pomoći, na koji način i jedino što sam znala jest da ta vrsta pomoći mora biti vezana uz Božju Riječ. Bog je taj koji daje zdravlje. I počela sam se puno moliti. Predavala sam Gospodinu to pitanje i molila Ga da ako već treba biti ova vrsta pomoći u Hrvatskoj, da me dovede do nečeg što je najbolje.
S vremenom, saznala sam za program koji, kako kasnije doznajem, prema ARIN-u (društvu za povezivanje svih koji na bilo koji način sudjeluju u iscjeljenju posljedica pobačaja) slovi kao najkorišteniji program. Stupila sam u kontakt s autoricom programa u Americi koja mi je dala pravo prijevoda, korištenja i prilagodbe nakon čega je program pokrenut.

Zašto je važno govoriti o poslijeabortivnom sindromu i što on zapravo jest?

Poslijeabortivni sindrom je skup posljedica s kojima se susretnu žene u kraćem ili duljem vremenskom periodu nakon spontanog ili izabranog pobačaja, a koje su usko vezane uz to iskustvo. Primjer su: nesanica, depresija, krivnja, tuga, težina, ljutnja, nepraštanje, očaj, beznađe, teške i crne misli, pokušaji samoubojstva, beznađe, besmisao, gubitak želje za spolnim odnosom, gubitak osjećaja ženstvenosti i vrijednosti, odbacivanje sebe i drugih, zanemarivanje odnosa, odvajanje od Boga i Crkve i puno drugih…
O njemu je važno govoriti jer je stvaran, jer postoji, jer od njega pate mnoge žene i muškarci, jer njihova patnja i bol narušava dobrobit i blagostanje društva i stoga jer smo dužni pomoći onima oko nas koji su u potrebi.

Tko Vam je u pokretanju programa pomogao?

Za pokretanje programa sam isključivo pratila poticaje u molitvi i prihvaćala stvari kako su dolazile, trudeći se učiniti i dati od sebe najbolje i najviše što mogu. Program je započeo s prvom grupom žena u Vukovaru. Bilo ih je 14 i susretale smo se kroz 10 tjedana. Slušati njihove tužne i teške životne priče koje su rezultirale odlukama i događajima koji su se dogodili, bilo je izuzetno iskustvo koje mi je i samoj otvorilo oči kolika je zapravo velika potreba ovakvog načina rada sa ženama.

Kako Vam u programu pomaže Inicijativa „40 dana za život“?

Inicijativa i program su gotovo neodvojivi. U Inicijativi molimo da žene koje se nađu pred teškom životnom odlukom, ne pobace, kad se odluče to ne učiniti, pomažemo im i na taj način sudjelujemo u njihovu životu. Kroz taj naš angažman javljaju nam se i žene koje su pobačaj već imale i traže našu pomoć. Njih tada upućujemo na program.

Koliko je do sada grupa žena prošlo program i kakvi su plodovi?

Do sada je program prošlo nekoliko desetaka žena u raznim grupama. Što kroz 10 tjedana, što u obliku trodnevnih duhovnih vježbi u šutnji. Grupe su provedene u Vukovaru, Osijeku, Splitu i Zagrebu. Plodovi su izuzetni! Moram tako reći. Gospodin je iznimno dobar i velik i neopisivo Mu je pri srcu ova služba kao i svi koji su u nju uključeni.

Mi koji djelujemo unutar ovog programa, kao i žene koje se u njemu nađu, to osjetimo i znamo. I sama sam bila iznenađena kolikožene dođu potpuno shrvane, obeshrabrene, u sramu i pognute glave, s velikom tugom i prazninom u srcu, a iz programa izlaze radosne, oslobođene težine, cjelovite, sprijatelje se s ostalim članicama, dobiju novu nadu, novi polet, sakramentalni život im se obnovi i nebrojeno puno ostalih plodova od kojih neke ni ne znamo ili ih nismo svjesni.

Postoji li program i za muškarce ranjene pobačajem?

Drago mi je da to pitate. Ovo je pitanje postalo sve češće. Naime, kako smo po Hrvatskoj održavali tribine po gradovima u želji da predstavimo program i približimo ga onima kojima bi pomogao, prilazilo nam je sve više muškaraca koji pate nakon pobačaja svojih supruga, djevojaka… I oni traže pomoć. Tako smo odlučili pokrenuti i program za muškarce. On je trenutno u prijevodu i izradi i formira se tim koji bi radio na pomoći muškarcima.

Gdje se mogu saznati informacije o tome kada će se održati nova grupa i postoje li već neki novi datumi?

Sve informacije o programu za žene mogu se dobiti na facebook stranici „Oprostom oslobođene“ na kojoj redovito objavljujemo nove termine programa, putem mail adrese: oprostom.oslobodjene@gmail.com ili na broj telefona 095/548-9645.

Imate li neko svjedočanstvo koje ti se posebno urezalo?

Puno ih je, zaista. I svaka je priča toliko posebna i osobna da bih svakoj od njih dala zasluženu pažnju. To što mogu prisustvovati trenucima u kojima duše ranjenih žena dotiče Bog, u kojima im otkriva svoju veličinu, silnu ljubav i brigu prema njima i gorljivu želju za njihovom blizinom, za mene je izuzetna i ničim zaslužena privilegija, dar od Boga na kojem sam Mu neopisivo zahvalna.

Nedavno je održana i velika tribina u Zagrebu o temi poslijeabortivnog sindroma i to u suradnji s Hrvatskim katoličkim liječničkim društvom. Kakav je bio odjek i jeste li zadovoljni tribinom?

Tribina u Zagrebu je svojevrsni početak naše suradnje s medicinskom strukom. Zaista sam počašćena da je i program dobio svoje mjesto u predstavljanju poslijeabortivnog sindroma javnosti, kao načina na koji se može pomoći ženama. Ono što je iznenađujuće, ali ipak ne čudi, činjenica je da se u medicinskoj struci, prema izvještaju dr. Petra Bilića, psihijatra iz klinike Vrapče, u Hrvatskoj nitko od liječnika ne bavi ženama koje pate od posljedica pobačaja te se njihove (možda i neprepoznate) simptome liječi pod odvojenim dijagnozama depresije, strahova i sl., a svi oni povezani čine poslijeabortivni sindrom.

Zanimljivo je doktor usporedio i činjenicu da PAS nije uveden u službene dokumente medicine kao postojeći sindrom, što ne znači da ne postoji, jednako kao i mobbing. Dakle, nešto što nije uvedeno u dokumente struke, ne znači da ne postoji i da nema razorne posljedice na onoga tko se s time bori. Također, zaključak tribine je svekolika potreba senzibiliziranja javnosti i rada na prevenciji ovog sveprisutnog problema.

Kako su mediji naknadno izvijestili, na tribini se „tražilo mjesto više“, neki su ljudi čak stajali na hodniku i slušali. Posebna nam je čast bila prisutnost pomoćnog biskupa zagrebačkog, Valentina Pozaića koji je na kraju tribine srdačno čestitao sudionicima i zahvalio nam što se zauzimamo za one koji su u tako teškoj potrebi.

Suradnja s HKLD-om u ovoj temi nam je iznimno važna budući da medicinska struka sa svog aspekta svakako može puno doprinijeti i pojasniti mnoge stvari, kako bismo i sami dublje i bolje razumjeli patnje onih kojima smo upućeni.

Poruku za kraj?

Svakako, željela bih poručiti osobama koje pate od posljedica pobačaja da nam se slobodno jave, potraže potrebne informacije i odvaže se uhvatiti u koštac sa svojim dugogodišnjim i teškim patnjama. Svima koji vjeruju u nas zahvaljujem i molim i dalje molitvenu podršku jer sve što činimo počiva na sklopljenim rukama i iskrenim srcima koja se zauzimaju za veće dobro.