Prije izvršenog genocida na dijelovima okupiranog hrvatskog teritorija tijekom Domovinskog rata, u Hrvatskoj se, sudeći prema dostupnim podatcima, dogodio još jedan genocid, ali skriven i mnogo većih razmjera nego onaj koji je uslijedio tijekom agresije na Hrvatsku.
Naime, javnosti su uglavnom slabo poznati podatci o broju izvršenih abortusa u Hrvatskoj prije njezinog osamostaljenja, a što je dio službene statistike našeg javnog zdravstva.
Tako je iz Hrvatskoga zdravstveno-statističkog ljetopisa iz 2000. i 2007. godine vidljivo da je od donošenja Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece 1978., poznatijega kao tzv. Zakon o pobačaju, do demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine ubijeno čak 603 316 djece!
Uzme li se godišni prosjek, dolazi se do broja od 46 409 djece koji su svake godine likvidirani iz majčinih utroba. Da je neka okupacijska vojska pobila toliko bespomoćnih stanovnika neke zemlje, bilo ukupno, bilo na godišnjoj razini, to bi zasigurno bilo proglašeno genocidom. Kako onda nazvati ovo?
K tome, na više mjesta naznačen je i dodatni (i teško rješiv) problem loše vođene evidencije namjernih pobačaja (abortusa), često lažno prikazanih kao ‘spontani’. Pritom su liječnici, primjerice, 2007. godine više od 30% ukupnog broja pobačaja evidentirali kao ‘ostale’ – dakle, ni kao spontane niti kao inducirane što znači da je u tu kategoriju spadalo svako treće dijete!
U nadolazećem nizu objava, pratit ćemo i objavljivati ove i druge službene podatke u vezi teme abortusa i prava na život, u nadi da će probuditi savjest odgovornih i zaustaviti tragediju koju hrvatski narod proživljava i danas.
Bliži nam se 25. obljetnica međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, stoga se prigodno prisjetimo kako je u jednoj od svojih odredaba još prije više od 600 godina propisao čuveni spomenik hrvatske kulture i vrhunski pravni dokument, Poljički statut: „neka more svak živ biti“ (čl. 59b)!
