U istraživanju objavljenom prošloga tjedna u časopisu JAMA Psychiatry tvrdi se da žene koje se suočavaju s neželjenom trudnoćom, ne trpe nikakve negativne utjecaje na svoje psihičko zdravlje nakon abortusa. Istraživanjem koje je proveo program Sveučilišta u Kaliforniji iz San Francisca a koji je usmjeren na unaprjeđenje novih standarda u reproduktivnom zdravlju (ANSIRH), nastojalo se odgovoriti bivšem predstojniku kirurgije Everttu Koopu koji je 1989. izjavio da ne postoji dovoljno uvjerljivih dokaza prema kojima bi se mogao odrediti utjecaj abortusa na psihičko zdravlje žene.
Ovo longitudinalno istraživanje pokušalo je ukazati na razlike u posljedicama za psihičko zdravlje između žena koje su izvršile abortus te onih koje su željele izvršiti abortus, ali nisu imale uvjete za to. Istraživanje tvrdi da je prvo takve vrste jer su u mjerenja uključene samo žene koje su željele abortus, s napomenom da ova društvena skupina žena ima kvalitativno drugačije iskustvo trudnoće, nego žene koje ne žele abortus i rode dijete.
Podatci longitudinalnog istraživanja upućuju na to da u razdoblju od pet godina ne postoji značajna razlika u procjenama osobnog zdravstvenog stanja između žena koje su izvršile abortus i onih koje su željele, ali su od njega odustale. Istraživanje također pokazuje da je odgovaranje žene koja abortus traži od abortusa, kratkoročno uzrokovalo rast u simptomima psihičkog zdravlja, ali bez statističke razlike dugoročno.
Tako su, bez statističke razlike, zaključili da za žene s neželjenom trudnoćom izvršenje abortusa ne uzrokuje nikakve značajne psihičke probleme. U istraživanju su tako objavili opći zaključak: „Saznanja ne podupiru zabranu abortusa na temelju tvrdnje da abortus šteti psihičkom zdravlju žene.“
U novim izdanjima novina i časopisa vrlo brzo su izvijestili o istraživanju, revni da pripomognu u skretanju pozornosti sa žena koje proživljavaju psihološke posljedice nakon što su izvršile abortus. Časopis Time objavio je naslov „Abortus nema negativnih utjecaja za psihičko zdravlje žena“, dok je Slate radosno izjavio: „Novo longitudinalno istraživanje potvrđuje da žene koje izvrše abortus ne trpe psihološke posljedice.“ Časopis Self se ovomu priključio naslovom „Abortus ne šteti mentalnom zdravlju žena.“
Ipak, dok se zagovornici abortusa svim silama trude razglasiti uvjerljivost ovoga istraživanja, neki problemi i dalje ostaju. Zalaženje u metodologiju korištenu u ovom istraživanju, otkriva nam način na koji su istraživači mjerili rezultate:
Koristeći provjerene skale, istražili smo mjerenja rezultata četiri elementa mentalnog zdravlja i dva elementa psihološkog blagostanja.
Rezultati mjerenja mentalnog zdravlja uključivali su dva mjerenja depresije i dva mjerenja anksioznosti. Simptomi depresije i anksioznosti ispitani su uz pomoć podskala (metodom Brief Symptom Inventory) za depresiju i anksioznost, u kojima su ispitanici trebali naznačiti jačinu nelagode u posljednjih sedam dana…
Rezultati psihološkog blagostanja uključivali su samopoštovanje i zadovoljstvo vlastitim životom. Samopoštovanje je procjenjivano metodom Single-item Self Esteem Scale, koja je potvrđena kao pristup alternativan Rosenbergovoj skali samopoštovanja… Jedan element skale kojom se mjeri pet elemenata zadovoljstva životom, korišten je da bi se procijenilo zadovoljstvo životom.
Vrlo je jasno su istraživači do svojih zaključaka došli pretpostavljajući da bi se bilo koja vrsta psihičke boli koju žene proživljavaju nakon abortusa pojavila u razdoblju od pet godina i da bi ju se moglo lako detektirati koristeći jednostavne kratke skale simptoma i Likertovu skala za procjenu samopoštovanja i zadovoljstva životom s po jednim elementom za procjenu. Ali vjerovati da se jednostavnim metodama kao što je Brief Symptom Inventory i Likertova skala može obuhvatiti dovoljno informacija o doživljajima nakon izvršenja abortusa, znači ignorirati dugoročnu ulogu koju obrambeni mehanizmi igraju u prikrivanju negativnih emocija i složenosti ljudskoga života.
Uistinu, kobna pogrješka ovoga istraživanja je to što zanemaruje prepoznavanje ogromne i zamršene složenosti onoga što se proživljava nakon abortusa. U samom istraživanju nastoji se emocionalnu bol svesti na dvojni problem depresije i anksioznosti, dok je stvarnost takva da su ljudske emocije i duša mnogo složenije.
Teresa Burke je u svojoj knjizi Forbidden Grief: The Unspoken Pain of Abortion (Zabranjena tuga: neizrečena bol abortusa) zapisala:
Prikazivanje zaključaka istraživanja emocionalnih posljedica abortusa naročito je teško jer je negativnih reakcija koje su žene iznijele toliko mnogo da bi bilo nemoguće istražiti svaku disfunkciju o kojoj se tvrdi u samo jednom istraživanju.
U toj istoj knjizi, dr. Burke iznosi i svoje iskustvo savjetovanja žena koje su izvršile abortus, spominjući da je vršila terapiju za žene koje pate od depresije, ljutnje, žalovanja, seksualne neprilagodljivosti, poslijetraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), poremećaja u prehrani, prisilnih misli, samouništavajućeg ponašanja, kronične krivnje, tjeskobe i zlouporabe opojnih droga.
Njezino se iskustvo svakako slaže s istraživanjima koja ukazuju na povezanost abortusa i mnoštva drugih problema, koji uključuju i probleme mentalnog zdravlja, samoubojstvo (sjećate se ove priče?), zlouporabe opojnih droga, posttraumatskog stresnog poremećaja , povećani broj psihijatrijskih hospitalizacija i seksualnog promiskuiteta. Prava
istina je da se negativni utjecaj abortusa može osjetiti ili izraziti na nebrojeno mnogo načina i u višegodišnjem vremenskom razdoblju.
K tome, važno istraživanje koje je proveo David Reardon s Istituta Elliot pokazalo je da, među mnogo toga drugoga, skoro dvije trećine žena koje su u konačnici prepoznale negativni utjecaj abortusa koji su izvršile, priznale su da su u značajnom vremenskom razdoblju nakon abortusa, proživljavale poricanje tog utjecaja.
Nadalje, u toj skupini, prosječno vrijeme u kojemu su žene poricale svoje negativne emocije bilo je razdoblje od više od pet godina. Ovo upućuje na to da prosječna žena koja pati od psihičke boli nakon abortusa, ne bi ni mogla priznati ili prepoznati tu činjenicu u razdoblju od pet godina. Prema tome, nije realno očekivati da petogodišnje longitudinalno istraživanje može pružiti korisne podatke o utjecaju abortusa na psihičko zdravlje žene ili njezin opći osjećaj blagostanja.
Moja draga prijateljica koja je podijelila svoju priču o abortusu priznaje da je poricala probleme vezane za svoj abortus duže od jednog desetljeća prije nego što je konačno priznala da je abortus koji je izvršila bio korijen nekih od problema kroz koje je prolazila. Njezina emocionalna bol ne bi se pokazala ni na jednoj od ovih skala, a ipak sada bih vam mogla reći da je bila očajna mjesecima i godinama nakon svojeg abortusa.
Njezina priča točno prikazuje ono što sam ja susrela u šest godina rada s muškarcima i ženama koji su počinili abortus. U tih šest godina, upoznala sam vrlo malo ljudi koji su bili sposobni unutar pet godina izreći na koji je način abortus negativno utjecao na njihove živote.
Njihove priče su značajno i bezgranično složene. Ali, skoro svakoj od tih osoba bol uzrokovana abortusom bila je skrivena zbog poricanja ili drugih obrambenih mehanizama kojima su se štitili od stvarnosti abortusa i boli koju im je on donio.
Njihovi odnosi su ispaštali, okrenuli su se zloupotrebi opojnih droga, osjećali su se ostavljenima, neki su osjećali ljutnju, neki emocionalno otupljeno, neki su osjećali teret zbog gnjeva koji su imali prema ljudima koji su im mogli pomoći da odluče drugačije, većina ih je izrazila žaljenje, krivnju ili sram koji nikada nikome prije nisu mogli izraziti.
Ovakva iskustva nisu neuobičajena. Potrebno je samo pročitati svjedočanstva (ovdje, ili ovdje) žena koje pate da bi spoznali koliko dubok utjecaj abortus ostavlja na psihičko zdravlje žene. Taj utjecaj abortusa ne događa se prema rasporedu i ne može ga se izmjeriti koristeći suviše jednostavne inventare i skale.
Razlog zbog kojeg sam ja počela pisati je da bih dala glas ženama i muškarcima koji pate nakon abortusa. Moj cilj bio je borba protiv ovakvih navoda da abortus ne donosi nikakve štetne posljedice jer, osim toga što to nije istinito, veća je opasnost da takvi navodi služe tome da izoliraju žene i muškarce koji zaista pate nakon abortusa. Istraživanja kao što je ovo, koja nastoje normalizirati reakcije na abortus, a koje nisu nepovoljne, čine to da reakcije ljudi koji proživljavaju emocionalnu bol i kojima je potrebna pomoć, izgledaju kao poremećaj.
Uistinu, za osobu je malo što gore od toga da čuje da njegovo iskustvo nije normalno. Ipak, upravo će takav utjecaj ovo istraživanje imati na one koji se bore s nepoželjnim emocijama koje su nakon abortusa uobičajene. Tako će samo biti obeshrabreni za traženje pomoći koja im je potrebna i dodatno se udaljiti od drugih ljudi koji možda proživljavaju to isto.
Umjesto da donosimo ovakve zaključke da abortus ne donosi nikakve utjecaje na psihičko zdravlje žene, trebali bismo priznati istinu da svaka žena bol zbog abortusa drugačije nosi i da ih je dobro infomrirati o rizicima psihološke prirode koje donosi odabir abortusa te da su nepovoljne reakcije na abortus i prirodne i opravdane.
Žene koje proživljavaju emocionalnu patnju nakon abortusa zaslužuju da ih se čuje i da se njihova patnja prizna.
Možda i najvažnije od svega, trebali bismo prepoznati da je složenost iskustva abortusa naprosto tolika da je se ne može izmjeriti jednim manjkavim istraživanjem.
To je, bez sumnje, ono što je ovaj tim istraživača propustio uočiti.
