WASHINGTON — U presudi za protivnike abortusa na temelju slobode govora, Vrhovni je sud objavio u utorak, 26. lipnja, da država Kalifornija ne može tražiti od organizacija ‘za život’ (na temelju vjerskih uvjerenja) da informiraju žene o tome kako da prekinu trudnoću.
Slučaj je bio sraz između pokušaja da se žene informira o njihovim medicinskim mogućnostima i Prvog amandmana koji postavlja ograničenja Vladi da primora ljude da govore stvari protivne njihovim uvjerenjima.
Sudac Clarence Thomas u ime pet konzervativnih sudaca koji su donijeli većinu glasova, prihvatio je argument koji se temelji na slobodi govora, donijevši presudu da Prvi amandman zabranjuje Kaliforniji da prisiljava organizacije koje se protive abortusu na temelju vjerskih uvjerenja, da objavljuju informacije o tome kako pristupiti abortusu. Naime, pro-life organizacije nastoje uvjeriti žene da se odluče na roditeljstvo ili posvajanje.
„Ovlaštene klinike moraju priložiti Vladin dokument o dostupnosti usluga koje financira država, kao i pristupne informacije o tome kako im pristupiti,” napisao je sudac Thomas. “Jedna je od tih usluga je abortus – ona zbog koje se često prosvjeduje.”
Kalifornija se, napisao je, može koristiti drugim mjerama da informira žene o dostupnosti abortusa, uključujući i oglašavanje, ali „ne može surađivati s ovlaštenim klinikama kako bi one za nju prenijele te informacije”.
Ovaj je slučaj bio prvo tematiziranje abortusa otkako se sudac Neil M. Gorsuch, u konzervativnoj većini, pridružio sudu. Dok je zakonska analiza odluke aktivirala Prvi amandman, svi su primijetili da su oni suci koji su najviše stali u obranu prava na abortus bili nesuglasni.
Sud je vratio slučaj nižim sudovima kako bi ga još jednom razmotrili, ali činilo se nevjerojatnim da bi Kalifornija mogla dati nove dokaze ili argumente kako bi spasila zakon.
U neslaganju koje je sažeto iznio sa svojega mjesta, sudac Stephen G. Breyer optužio je većinu da se ponaša nedosljedno. Kako je primijetio, Vrhovni je sud 1992. podržao zakon iz Pennsylvanije koji je tražio da liječnici koji izvode abortuse daju informacije svojim pacijentima.
„Ako država može zakonski tražiti od liječnika da kaže ženi koja zatraži abortus o mogućnostima posvajanja, zašto ne bi bilo moguće tražiti od medicinskoga savjetnika da kaže ženi koja zatraži prenatalnu njegu ili neku drugu reproduktivnu zdravstvenu skrb o porodu i usluzi abortusa?” upitao je.
„Kako pitanje sugerira,” napisao je sudac Breyer, „nema uvjerljivog razloga koji bi napravio razliku između informacije o posvajanju i informacije o abortusu u ovome kontekstu. Na kraju krajeva, pred zakonom bismo svi trebali biti jednaki.”
Sudac Thomas je odgovorio kako je odluka iz 1992. bila drukčija jer se doticala medicinske procedure, no sudac Breyer nije se dao razuvjeriti.
„Uistinu?” upitao je. I skandalozno nastavio: „Nitko ne sumnja da je odabir abortusa medicinska procedura koja uključuje određene zdravstvene rizike, ali isto se može zaključiti i za iznošenje trudnoće do termina poroda i samog poroda.”
Glavni sudac John G. Roberts Jr. i suci Gorsuch, Anthony M. Kennedy te Samuel A. Alito Jr. pridružili su se mišljenju većine.
Prema njihovu je mišljenju sudac Kennedy rekao da Prvi amandman brani ljudima koji su u dvojbi da izdaju svoja uvjerenja.
„Vladama se ne bi smjelo dopustiti da tjeraju osobe da daju poruke u suprotnosti s njihovim najdubljim uvjerenjima,” napisao je. „Sloboda govora osigurava slobodu mišljenja i uvjerenja. Ovaj zakon ugrožava ta prava.”
Michael P. Farris, odvjetnik organizacije Alliance Defending Freedom, koji je zastupao centre za život u ovom slučaju, rekao je da podržava odluku:
„Vlada ne bi smjela nikoga siliti da daje poruku koja krši ta uvjerenja, osobito što se tiče predmeta koji izazivaju duboku podjelu kao što je abortus. U tom slučaju, Vlada se koristila svojom moći da prisili centre za život da ponude besplatnu reklamu za abortus. Vrhovni je sud rekao da Vlada to ne može raditi i da mora poštovati uvjerenja koja su za život.”
