S tribine o pobačaju: „Pravo na život i pobačaj temeljna su pitanja za opstanak; ako padnemo na tom pitanju, padamo i kao narod!”

402

U prostorima Zaklade Vigilare (Grahorova 4) održana je 26. travnja 2017. tribina s temom pobačaja, u zajedničkoj suradnji udruge Obnova i Zaklade Vigilare.

Udruga Obnova je novija, ali već dobro afirmirana građanska udruga osnovana, između ostalog, s ciljem doprinosa kulturnoj, etičkoj i političkoj obnovi hrvatskog društva, dok je Zaklada Vigilare sa spomenutom temom usko povezana kao sudionik i pokretač inicijative Prolife.hr s ciljem dopune originalne ustavne tužbe protiv zakona o pobačaju iz 1991. (u prosincu 2016.), a koja je još uvijek u tijeku.

Na tribini su nastupili najavljeni govornici, redom izlaganja: dr. sc. Vice John Batarelo, predsjednik Zaklade Vigilare, pravnik Bojan Lujak u ime Udruge Obnova i odvjetnik mr. sc. Mario Vojvodić, uz moderiranje Marka Paradžika, predsjednika Udruge Obnova.

Prvo izlaganje naslova „Kulturološke perspektive pobačaja“ održao je dr. sc. Vice Batarelo, navevši odmah na početku da su pojmovi „kultura“ i „abortus“ zapravo antiteza, suprotnost.

Komentirajući kampanju građanske incijative Prolife.hr, rekao je da je općenito cilj bio nadopuniti ustavnu tužbu protiv dosadašnjeg zakona o abortusu, senzibilizirati javnost o nerođenima i tražiti konkretnu pomoć za trudnice kako bi rodile svoje dijete. Pritom je naveo da je za sada jedino Crkva ta koja konkretno pomaže, točnije p. Marko Glogović u svojem apostolatu za nerođene.

Istaknuo je da je važno otvoreno i jasno govoriti o abortusu, da je u Hrvatskoj došlo novo vrijeme kada abortus više nije tabu-tema kao do prije 3-4 godine te se mnogo ljudi, posebno mladih, uključilo u pro-life pokret.

Komentirajući odluku Ustavnog suda iz veljače/ožujka ove godine, posebno je istaknuo ustavnog sudca Miroslava Šumanovića koji je, svojim izdvojenim mišljenjem, jedini glasovao protiv dosadašnjeg zakona, pohvalivši ga da je jedini od sudaca koji se hrabro bori za načela, istinu, pravednost te je zato heroj.

„Zašto baš sada?“, postavio je pitanje i odmah dao odgovor: „Zato što je vrijeme da se nakon 40 godina zakona o abortusu sagleda zašto taj zakon nije dobar. Društvo se senzibilizira, abortus je top-tema u Hrvatskoj.“

Obrazlažući dalje, rekao je da se ozakonjenjem abortusa majkama zapravo dao pištolj da legalno ubiju svoje dijete, usporedivši to sa sustavima koji pripadnike pojedinih društvenih skupina nisu smatrali ljudskim bićima: nacisti Židove, Amerikanci robove, Australci Aboridžine.

Dalje je Batarelo prigodno podsjetio na skorašnju 100. godišnjicu ukazanja Bl. Djevice Marije u Fatimi (1917.) koja je svojim porukama upozorila na zablude koje će se raširiti svijetom. Jedna od tih zabluda je i legalan abortus koji je krenuo upravo iz Lenjinove Rusije.

Ukratko je progovorio i o statistici, rekavši da se u svijetu godišnje abortusom ubije 56 milijuna djece, od 1980. da je ubijeno njih 1,45 milijardi, da se svakoga dana u svijetu ubije 125 000 djece, da je od 1978. do 1990. u Hrvatskoj ubijeno 603 316 nerođene djece, a od 1990. do 2015. njih 233 468 (prema službenim statistikama); da se više od 3 500 „službenih abortusa“ na godinu izvrši u Hrvatskoj (dok je stvarni broj nekoliko puta veći), što otprilike iznosi desetero djece dnevno.

Dalje je nastavio: „Abortus nam je iščupao dušu iz civilizacije. Kultura stvara, a abortus ne stvara, već obećava slobodu, a donosi tugu, žalost i osjećaj prevarenosti.“

Kršćanske vrijednosti gotovo su u potpunosti izbrisane, dobrotu i vrline od seksualne revolucije nadalje nije bilo više moguće održati u društvu. Inovacije novih tehnologija i potrošačkih dobara u stalnom su porastu, ali u području morala prisutan je konstantan pad; imamo genijalne izumitelje, ali idiote za filozofe“.

„Abortusom nam se govori da smo tijekom najranijeg, najnevinijeg i najranjivijeg dijela života, svi paraziti i potrošni materijal. Abortusom se čovjeku oduzima čovještvo. Abortus uništava obitelji: djecu udaljuje od majki (i očeva), majke (i očeve) od djece.

Abortusom se odbacuje vjera u čovjekovo dostojanstvo. Abortus je postao visoki ‘sakrament’ liberalizma i progresivizma, čime se sustavno odbacuje i uništava naravno pravo.

“S relativizmom se sve vrti oko mene: bog je kako se ja danas osjećam, a kako se ja osjećam, tako se svi osjećaju. Relativizam nema ciljeva, radi se o moralnoj i intelektualnoj anarhiji. O istini se  raspravlja, ali se ne zna što je ona. Tako relativizam rascjepa ljudsko srce, dušu i um.”

Zapadna civilizacija do nedavno je bila utemeljena u povjerenju u apsolutnu istinu, a ona je pak rođena s vjerom u apsolutnog Boga. Tzv. „progres“ je ukinuo apsolutno i stvoren je svijet relativnog, sivih nijansi. Abortus je za to savršen alat, te se i ubojstvo pokušava opravdati – pro-choice pokret danas čak i priznaje da je dijete u majčinom trbuhu nerođeno dijete, ali opet nastoji opravdati abortus.”

Kritički se osvrnuo i na tzv. konzervativne političare i stranke:

„Stav konzervativnih ljudi i političara je da je abortus tema o kojoj se može raspravljati, ali ju je bolje izbjegavati. Takvi ljudi vjeruju da mogu biti mekani ili popustljivi o tehničkim pitanjima ljudske civilizacije, ali se i dalje smatraju „konzervativnim“, desnim ili tradicionalnim – sve dok vole Tuđmana, mrze poreze, sve povezano s Jugoslavijom i slušaju Thompsona i sl… Oni govore da su protiv abortusa, s ALI… , što spada u intelektualnu lijenost i kukavičluk.“

O stvarnosti novog života i abortusa:

Zigota ima cijeli novi DNK. Treba pogledati što je pobačaj. Treba postaviti pitanje zašto se u hrvatskim školama prestao prikazivati film poput „Nijemog krika“ (1983.), autora dr. Bernarda Nathansona koji je, kao „kralj abortusa“, i sam bio ustuknuo pred činjenicom koju u filmu i prikazuje, a to je da nerođeni pokušavaju uzmicati pred abortivnim oruđem. Potrebno je prikazivati slike pobačaja da bi se vidjelo o čemu se tu zapravo radi.“

Zaključujući temu, dr. Batarelo je naveo da je jako važno po ovom pitanju imati stav jer sve slobode proizlaze iz inherentne vrijednosti nas kao ljudskih bića: ako smo spremni priznati da je takva vrijednost nečim uvjetovana ili ne vrijedi raspravljati o tome, onda smo spremni priznati da su sve naše slobode na sličćan način neozbiljne i podložne promjenama.

„Pitanje abortusa danas prodire do same dubine i fundamenta o tome tko smo i u što vjerujemo: ili smo na strani objektivne istine i ljudskog dostojanstva ili smo čvrsto protiv njega – kod pitanja prava na život nema nečega između.“

Pobačaj u SAD-u“ bila je tema izlaganja pravnika Bojana Lujka, koji je objasnio kako je započeo proces masovnog ozakonjenja pobačaja u svijetu.

Na početku je naveo da je američki (kao i engleski) pravni sustav štitio živote nerođenih u potpunosti, tj. zabranjivao pobačaj te da je pobačaj, tijekom prvog dijela trudnoće kada majka još nije mogla osjetiti pokrete djeteta, tretiran kao prekršaj/prijestup, a u drugoj fazi trudnoće kao zločin.

S razvojem embriologije, naveo je, pojedine su savezne države zabranile pobačaj u potpunosti. Tako je primjerice 1840. savezna država Main je bila prva koja je s tim počela. 1889. svaka američka savezna država imala kriminaliziran pobačaj (iznimka je bio Kentucky koji također nije dopuštao pobačaj, ali je zabranu imao drugačije uređenu).

Do promjene dolazi 1952. američki pravni sustav zauzima stav da se pobačaj može učiniti kod tri iznimke: ugroženošću života i zdravlja majke, deformacije ploda i kada je začeće bilo rezultat incesta, odnosno silovanja.

Nakon što su zapadne zemlje počele legalizirati i liberalizirati pobačaje, u tim su se državama, kao protureakcija, počeli javljati narodni referendumi koji su nastojali vratiti staro stanje stvari.

U tom se kontekstu dogodio sudski slučaj iz SAD-a, „Roe vs. Wade“ iz 1973., u kojem dotična Roe nije imala nikakve pravne osnove za počinjenje pobačaja (koji na kraju nije ni počinila), slagavši da je silovana, slučaj je došao do Vrhovnog suda i te je godine Vrhovni sud (većinom glasova 7:2) uveo univerzalno pravo na pobačaj, propisavši svakoj saveznoj državi ozakonjenje pobačaja u svakoj fazi trudnoće u slučaju ugroženosti života ili zdravlja majke, dok je drugi slučaj „Doe vs. Bolton“ iz iste godine zdravlje majke postavio vrlo široko i praktički utro put prema potpunoj liberalizaciji pobačaja.

Nakon slučaja „Planned Parenthood vs. Casey” dopušteno je da postoje određena ograničenja kod pobačaja, kao npr. 24 sata za razmišljanje, informiranje majke o posljedicama pobačaja, treba biti pokazana slika UV njezinog djeteta, obavijestiti bračnog partnera… ali je i dalje glavno mjerilo ostao „Roe vs. Wade“.

Lujak je naglasio da je pitanje na kraju uvijek politike. Ona, konkretno, utječe na razlike između odluka američkih ustavnih sudaca koje postavljaju Republikanci i/ili Demokrati. Unutar Vrhovnog suda SAD-a, pojasnio je, postoje dvije struje: jedna koja Ustav tumači onako kako je i zapisan, a druga da je Ustav živi dokument koji se mora prilagođavati pojedinim stavovima i potrebama građana.

Posljednjom odlukom o pobačaju i Ustavni sud RH je pokazao da smatra da se Ustav i zakonski propisi mogu prilagođavati pojedinim potrebama i stavovima građana.

Osvrćući se na krajnosti koje su sve do prije 15-ak godina u SAD-u bile zakonite, spomenuo je slučaj „Case vs. Carhart” (2007.) i jezivu i neljudsku metodu pobačaja, tzv. „partial birth abortion“, što predstavlja pobačaj već djelomično rođenog djeteta kojemu na kraju izazvanog poroda samo glava ostane unutar maternice te mu se straga probije lubanja, a mozak isiše iz glave), istaknuo je da je i odluka o zabrani takve prakse donesena tijesnom većinom sudačkih glasova (5 za zabranu, 4 protiv zabrane).

Dodatnu „Pravnu perspektivu pobačaja“ s navedenim naslovom, iznio je i odvjetnik mr. sc. Mario Vojvodić, opunomoćeni zastupnik udruge „Hrvatski pokret za život i obitelj“ tijekom podnošenja dopune ustavne tužbe (prosinac 2016.) i dionik kampanje incijative Prolife.hr.

Komentirajući odluku Ustavnog suda, rekao je da je sud oprao ruke kao Poncije Pilat i u svojoj odluci na 86 stranica, od čega je 79 stranica bio navod tužbe inicijative Prolife.hr, naveo da od svega prethodno navedenoga, gotovo ništa ne valja.

Posebno je pri tom istaknuo točku 45. odluke Suda u kojoj je stajalo da ljudsko biće ima pravo na život prema čl. 21 Ustava, sve dok ne zadire u privatnost prema čl. 35 Ustava.

Iako su se svi medicinski fakulteti u Hrvatskoj, kao i Klinika za ženske bolesti u Petrovoj, 2009., na molbu Ustavnog suda, izjasnili da ljudski život započinje začećem, sud je donio odluku kojom postojeći zakon smatra formalno neustavnim, ali i da Sabor u roku dvije godine mora donijeti novi zakon, što je kontradiktornost po sebi.

Pri tom je sud naveo da nije mjerodavan za pitanje kada počinje život (!), što je apsurd da se neki sud proglašava nenadležnim za pitanje u predmetu koji mu zaprimio i koji je razmatrao 26 godina.”

Mediji su bombastično i netočno prenijeli izjavu predsjednika suda Miroslava Šeparovića s konferencije za medije da se nakon ove odluke suda pobačaj više ne može zabraniti, što je bilo, a kako je i sam Šeparović naveo, njegovo privatno mišljenje.

Vojvodić je upozorio da Šeparović uopće nije smio ulaziti u ono što tek treba donijeti hrvatski Sabor, niti je smio u svojstvu predsjednika suda javno iznositi svoj osobni stav.

Na kraju je Vojvodić istaknuo da je važno da Sabor dobije argumente i da inicijativa Prolife.hr očekuje da će Sabor analizirati apsolutno sve argumente, ali da se trenutno, s obzirom na situaciju, može svašta očekivati, pa i njihova intelektualna lijenost.

„Ono što mi sebi ne smijemo dopustiti jest da ostanemo pasivni; mi ćemo raditi, borit ćemo se danju i noću, u svim uvjetima i nikad se nećemo predati. Pravo na život i pobačaj temeljna su pitanja za opstanak hrvatskog naroda, ako padnemo na tom pitanju, padamo i kao narod te kao takvi i nestajemo“, naglasio je Vojvodić.

Cjelovita snimka tribine bit će uskoro objavljena, a sadržaj održanih predavanja naći će se i u skorašnjem broju multidisciplinarnog časopisa za kulturu, društvo i politiku „Obnova” u izdanju istoimene udruge.