Aborter Lepušić: „Priziv savjesti u medicini trebalo bi potpuno zabraniti“

895
Izvor: Youtube

„Osobe koje se zauzimaju za život nerođenih, zauzimaju se zapravo za to da žene budu „fetalni kontejneri“, jer bi zabranom abortusa bile prisiljene nositi fetus koji zapravo ne žele.“

Tim je riječima hrvatski ginekolog dr. Dubravko Lepušić priveo kraju raspravu nakon predavanja „Zdravstveni odgoj – odgovornost, zdravlje i prevencija“ kojega je prošloga tjedna ondje održao odazvavši se pozivu Kluba studenata zagrebačkoga Filozofskog fakulteta.

U najavi predavanja na FB stranici organizatora pisalo je da je „u hrvatskom društvu aktualna tema abortusa. Bili za ili protiv, bili lijevo i desno, dođite i poslušajte sve što znanost kaže o ovom pitanju, te kako se ona poklapaju s različitim stajalištima oko ovog pitanja, a raspravlja se samo jednim tonom – znanstveno, argumentirano i kritički!“

Problem je u tome što se na tribini nije zaista raspravljalo ni znanstveno, ni argumentirano, a svakako ne kritički – osim na „izvučene“ dijelove nekih dokumenata crkvenog učiteljstva.

No, krenimo redom. Dr. Lepušić je u prvom dijelu govorio o adolescentima i zašto je njima važno govoriti o odgovornom spolnom ponašanju. Ispravno je naglasio da, među ostalim, aktivno spolno ponašanje adolescenata (a koje je definirao u dobi od 10. do 19. godine života) uzrokuje ozbiljne zdravstvene probleme u fertilnoj dobi.

Drugi razlozi zbog kojih se, kako je rekao, primio upoznavanja mladih sa spolnošću, bio je porast adolescentskih trudnoća, abortusa i patoloških stanja reproduktivnih organa u kasnijoj životnoj dobi. Pritom je trudnoću često spominjao u kontekstu neželjenosti, gotovo kao neku bolest.

Iako je dr. Lepušić naglasio da se s kolegama zalagao da u četvrti modul Zdravstvenog odgoja spominju svi vidovi pristupa spolnosti, od apstinencijskog pristupa i vjernosti jednom partneru, u više je navrata naglasio da apsistencija nije realna za mlade. Ali nije odgovorio zašto?

Za priziv savjesti liječnika i medicinskog osoblja ustvrdio je da bi u medicini trebao biti potpuno zabranjen, prisnaživši to tvrdnjom da su institut priziva savjesti pojedini liječnici zlorabili. Neodgovoreno je ostalo pitanje treba li, zbog nekih koji su taj institut zlorabili, baš svima onemogućiti to civilizacijsko dostignuće?

Spominjući pak tzv. Zakon o pobačaju iz 1978., predavač je rekao da bi, po njegovu mišljenju, zakon bilo sasvim dovoljno sažeti u dvije rečenice: „Pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece. To se pravo može ograničiti samo radi zaštite zdravlja.“ Zaista je teško povjerovati da u 21. stoljeću netko tako strasno brani zakon iz 1978., koji svjetlosnim godinama zaostaje za modernim spoznajama biologije i medicine.

U raspravi o pravu djece na život, na pitanje iz publike o tome što je to zajedničko svoj djeci, da se sva djeca razvijaju istovjetno i pravocrtno od početka do rođenja, odgovorio je da nije filozof i da ne razumije pitanje.

Rasprava, kako smo vidjeli, nije bila ni znanstvena, ni argumentirana, a svakako ne kritička, posebno prema stavovima i mišljenjima dr. Lepušića pa očekujemo neku drugu tribinu koja bi ponudila istinsku raspravu.